Idejne granice modernosti

Izraz, sarajevski časopis za književnu i umjetničku kritiku, tijekom 1959. prolazi kroz napetu fazu, obilježenu odgovorom Grge Gamulina na napad sovjetskog kritičara V. Skaterčikova. Navedena obrana dala je Gamulinu priliku da podcrta i učini nužnim dijalektičke kapacitete modernizma. Reagirao je Ljubo Babić, nastavljajući raniji sukob i odbijajući prihvatiti modernizmom propisano degradiranje forme i sadržaja. I jedno i drugo, i forma i sadržaj, sada iskazani kroz vještinu crtanja, bili su novi jamci kolektivne percepcije i etnički kodiranog identiteta. Varijacija na raniju Babićevu tezu o „našem izrazu” neugodno je podsjetila uredništvo Izraza da je konzervativistička inercija i dalje prisutna i dobro pozicionirana, što je značilo da su dobro odmjereni odgovori bili neizbježni. Oslonjeni na teze nekonvencionalna marksizma i Henrija Lefebvrea, oni će, svaki na svoj način, biti afirmativni pred hermeneutičkim nazorom Gamulinova priloga. Ivan Focht inzistirao je na osobnosti apstrakcije, dok je Hrvoje Lisinski na neuobičajen način spojio freudističke teze i Rembrandtovu sliku, a sve u namjeri da u problemsko središte modernosti stavi egzistencijalni strah i na njemu osovljenu dijalektiku forme i narativnih implikacija.