Alegorizacija u Marijinim mirakulima kao znak„nove osjećajnosti” srednjega vijeka

Rad na tem atsko-motivskoj i idejnoj razini analizira priče o Marijinim čudima objavljene u zbirci Mirakuli slavne deve Marije (Senj, 1508.). Prepoznajući alegorijska značenja pojedinih priča i zbirke kao cjeline, reinterpretiraju se mirakuli kao zasebna srednjovjekovna književna vrsta. Time se nastoji afirmirati njihova vrijednost ne samo u okviru pučke teologije i pučko-propovjedne književnosti, već i s obzirom na njihove estetske značajke te novu duhovnost i „novu osjećajnost” srednjega vijeka (termin rabi Dürrigl 2013) potencijalno zanimljivu čitateljima 21. stoljeća. Teorijsku podlogu rada sačinjavaju ponajprije spoznaje iz znanosti o književnosti, i to one koje pojašnjavaju poetičke osobine mirakula te one koje otkrivaju višeslojnost alegorije. Budući da alegorija zahvaća druge discipline, poput teologije i biblijske egzegeze, i proizlazi iz njih te da je riječ o Marijinim mirakulima, dijelom će se rad osloniti i na srednjovjekovne te suvremene crkvene dokumente i znanstvene radove o ulozi Blažene Djevice Marije u povijesti spasenja. Cilj je rada u kontekstu novoga srednjovjekovnog poimanja Boga analizirati snagu alegorije kao figure i književne vrste pokazujući da se alegorizacijom kao postupkom pridavanja alegorijskoga značenja spaja etička i estetska komponenta, pa tako ovi kratki tekstovi – dosad percipirani kao primjer naivne, zabavne i pomalo bizarne književnosti nabožnoga karaktera – pokazuju i potencijal za otkrivanje i doživljavanje lijepoga, skladnoga, slikovitoga i domišljatoga književnoumjetničkoga svijeta.