Povijest, književnost i mehanizmi zla u romanu Oslobađanje đavola Feđe Šehovića

Uz romane Gorak okus duše (1983) i Uvod u tvrđavu (1989), Oslobađanje đavola (1987) dio je trilogije Feđe Šehovića (1930–2025), objavljene pod pseudonimom Raul Mitrovich, koja se smatra reprezentativnom za žanr hrvatskoga novopovijesnog romana. Polazeći od uvida u karakterističnu poetičku dualnost toga žanra – s jedne strane sklonost suvremenim postmodernističkim poetičkim postupcima (intertekstualnost, propitivanje granica istine i fikcije te odnosa povijesti i književnosti), a s druge strane oslanjanje na tradicionalne elemente povijesnog romana (moralna struktura, didaktičnost) – Šehovićev se roman analizira iz dvaju aspekata. Prvi se odnosi na intertekstualne strategije i ironijski dijalog s historiografskim diskursom, kojima se potkopava dominantna naracija o dubrovačkom potresu 1667. godine te uspostavlja protupripovijest kojom se razobličuje kulturni mit o Dubrovačkoj Republici. Drugi, moralistički aspekt, povezan s naslovnim motivom „oslobađanja đavola”, uključuje razmatranje zla kao antropološke konstante i pokretačke sile povijesti. Koncept povijesti u romanu, koji podrazumijeva cikličko ponavljanje nasilnih obrazaca, osvjetljuje se iz perspektive mimetičke teorije Renéa Girarda, pri čemu se ukazuje na manifestacije žrtvenog mehanizma na različitim razinama teksta. Dvostruka analitička vizura ukazuje na ambivalentne konotacije odnosa književnosti i povijesti: dok roman intertekstualnim procedurama relativizira i briše granice historije i fikcije, on ih istodobno svojom moralnom strukturom ponovno uspostavlja, pri čemu književnost stječe status privilegiranog medija moralne spoznaje.