Konstrukcija dominantnih ratnih narativa hrvatskih veterana u razdoblju 2000. – 2005.

Kao državu koja se osamostalila usred rata 1990-ih, Domovinski rat predstavlja ključni povijesni događaj za Hrvatsku, u funkciji njezina utemeljiteljskog mita. Selektivnom primjenom povijesnih činjenica o sukobu, glavni mitotvorci koriste Domovinski rat kao politički mit važan za suvremeni hrvatski nacionalni identitet. Ovaj pročišćeni narativ o prošlosti, koji konstruiraju i promiču i elite i neelite, posebno je vezan uz ratne veterane. Od 1990-ih veteranske udruge igrale su veliku ulogu u hrvatskoj politici pamćenja, jačajući režim hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana. Nakon Tuđmanove smrti i izborne pobjede oporbe, veteranske udruge i skupine odigrale su veliku ulogu u održavanju ratnog narativa. Branitelji su bili posebno aktivni tijekom 2000. – 2002. kada su uspješno zagovarali dominantni narativ o ratu, opstruirajući hrvatsku suradnju s Međunarodnim kaznenim sudom za bivšu Jugoslaviju. No, nakon očuvanja dominantnog narativa, mnoge braniteljske udruge sudjelovale su u pregovorima ili rekonstrukciji narativa kada su se 2004. – 2005. priklonile novoj vladinoj politici suradnje s ICTY-jem radi europskih integracija. Analizom arhivskih dokumenata i medijskih izvještaja, članak ukazuje na pragmatizam mnogih veteranskih udruga u odnosu na one lojalne svojim bivšim suborcima.