Abstract
Onkološka rehabilitacija postala je ključna sastavnica sveobuhvatne skrbi za oboljele od raka jer se ne usmjerava samo na preživljenje, nego i na fizičke, funkcionalne i psihosocijalne posljedice koje se javljaju tijekom i nakon liječenja.Suvremene terapije raka -uključujući kirurške zahvate, kemoterapiju, radioterapiju, imunoterapiju i hormonsko liječenje -mogu uzrokovati široko rasprostranjena fiziološka i neuromuskularna oštećenja koja ograničavaju pokretljivost, samostalnost i ukupnu kvalitetu života.Unatoč snažnim dokazima koji podupiru rehabilitaciju, ove se usluge i dalje nedovoljno koriste zbog nedosljednog upućivanja, ograničene integracije u onkološke sustave te trajnih zabrinutosti vezanih uz sigurnost.Kada se promišljeno provodi i prilagodi individualnim potrebama, rehabilitacija, osobito fizikalna terapija, može značajno poboljšati oporavak, smanjiti komplikacije i potaknuti dugoročno preživljenje.Rak i njegovo liječenje često dovode do smanjenja mišićne snage, ograničenog opsega pokreta, poremećaja hoda, dekondicioniranosti, neuropatije, limfne disfunkcije, kronične boli i izraženog umora povezanog s rakom.Ova oštećenja pogađaju većinu bolesnika i često ometaju svakodnevne aktivnosti te sudjelovanje u važnim životnim ulogama.Strukturirana rehabilitacija rješava ta ograničenja duž cijelog kontinuuma skrbi -od prehabilitacije prije liječenja, preko aktivne terapije, do razdoblja preživljenja ili palijativne skrbi.Priprema bolesnika vježbanjem i funkcionalnim treningom prije operacije ili sistemskog liječenja može poboljšati fiziološku rezervu i postoperativne ishode, dok kontinuirana terapija tijekom i nakon liječenja pomaže očuvati funkciju i spriječiti daljnje pogoršanje.Fizikalna terapija u onkologiji uključuje aerobne i vježbe snage, trening ravnoteže i hoda, manualnu terapiju, kardiovaskularno kondicioniranje, limfnu drenažu te različite metode za ublažavanje boli.Istraživanja dosljedno pokazuju da redovita, individualno prilagođena tjelovježba poboljšava izdržljivost, mišićnu snagu i ukupnu tjelesnu sposobnost, uz istodobno smanjenje umora.Intervencije temeljene na pokretu također podupiru mentalno zdravlje smanjenjem anksioznosti i depresije, poboljšanjem sna te jačanjem samopouzdanja i osjećaja vlastite učinkovitosti.Kod bolesnika koji su podvrgnuti operaciji ili zračenju, ciljane manualne tehnike i vježbe pokretljivosti pomažu u ublažavanju ukočenosti tkiva, stvaranja ožiljaka i ograničenja zglobne pokretljivosti.Zbrinjavanje limfedema, osobito nakon operacija dojke i drugih regionalnih zahvata, ima koristi od specijaliziranih pristupa poput kompletne dekongestivne terapije, koja smanjuje oticanje i https://doi.org/10.21751/FRM-40-1-26Fiz.rehabil.med.2026; 40 (1) Zbornik sažetaka -Pozvana predavanja and consistent rehabilitation are more likely to maintain independence, tolerate treatments, and experience better long-term outcomes.Despite growing evidence, barriers remain.Limited awareness among providers, disparities in access to services, financial constraints, and the absence of standardized protocols continue to restrict implementation.Expanding education about exercise oncology, developing clear guidelines, and improving referral systems are critical steps.Future research should refine risk stratification, personalize intervention strategies, and evaluate innovative models of care to ensure that rehabilitation reaches diverse patient populations.Rehabilitation is not an optional adjunct but a fundamental element of high-quality cancer care.When grounded in comprehensive assessment, individualized planning, and interdisciplinary coordination, physical therapy can safely reduce complications, restore function, and enhance quality of life across the cancer journey.By embedding rehabilitation within routine oncology practice, healthcare systems can create safer pathways that empower patients to recover strength, maintain independence, and live more fully during and after treatment.