Etnografija svakodnevice, izolacije i otpornosti u Tenji

SAŽETAK Članak etnografski istražuje kako se svakodnevni život u Tenji oblikuje između formalne blizine Osijeku i iskustvenog osjećaja udaljenosti.Koristim pojam relacijske izolacije shvaćen kao stanje u kojem se perifernost ne mjeri geografskom udaljenošću, nego odnosima s institucijama, resursima i među generacijama kako bih analizirao isprepletenost infrastrukture, afektivnih krajolika i svakodnevnih praksi skrbi.Istraživanje se temelji na terenskom radu u travnju 2025.godine, koji je obuhvatio polustrukturirane intervjue, terenska opažanja i autoetnografske bilješke.Nalazi pokazuju kako se selektivna ulaganja, sporost birokracije i simboličke politike sjećanja pretaču u iskustva iscrpljenosti, povlačenja i produžene privremenosti, dok svakodnevne prakse poput održavanja kućanstva ili neformalnih mreža pomoći stvaraju situiranu otpornost koja osigurava kontinuitet i dostojanstvo, ali odražava i ambivalentnu prilagodbu postojećim ograničenjima.Ta otpornost nije spektakularna ni javno vidljiva, nego se očituje u rutinskim gestama koje omogućuju nastavak života u uvjetima trajne nesigurnosti i institucionalnog zanemarivanja.Članak povezuje rasprave o postsocijalističkoj perifernosti, studijama afekta i istraživanjima svakodnevice te predlaže operacionalizaciju relacijske izolacije kroz tri domene: pristup uslugama, sudjelovanje u odlučivanju i afektivnu orijentaciju prostoru.Zaključno se ističe da razvojne politike u prigradskim naseljima trebaju uvažiti afektivni krajolik zajednice kako bi se izbjegla reprodukcija prostornih nepravdi i osigurala dugoročno održiva podrška lokalnoj zajednici.