PLAUTOV MILES GLORIOSUS U SVJETLU EVANĐEOSKE ANTROPOLOGIJE

Rad razmatra mogućnost teološkog čitanja Plautove komedije „Miles gloriosus“ (Hvalisavi vojnik), usmjeravajući se na lik Pirgopolinika kao paradigmatsku figuru taštine, samoljublja i retoričke ispraznosti. Smijeh koji nastaje pred njegovim hvalisanjem i iluzijom veličine nije samo sredstvo zabave, nego i čin razotkrivanja laži i ispraznosti ljudske oholosti. Autor uspoređuje ovaj komični mehanizam s patrističkim i skolastičkim uvidima o smijehu kao duhovnom sredstvu raskrinkavanja taštine (Augustin, Toma Akvinski, Evagrije Pontski), te ga stavlja u dijalog s evanđeoskom antropologijom. Novi zavjet, osobito u kristološkom himnu (Fil 2,6–11) i Pavlovim poslanicama, donosi radikalnu dekonstrukciju moći: veličina proizlazi iz poniznosti i služenja, a ne iz samouzdizanja. U tom svjetlu, Plautova komedija nenamjerno anticipira teološku poruku jer smijeh nad Pirgopolinikom simbolički otvara prostor evanđeoskoj istini. Stoga komedija, premda žanrovski profana, može poslužiti kao sredstvo duhovne pedagogije: pokazuje što se zbiva kada čovjek povjeruje vlastitoj lažnoj slici, a smijeh nad tom laži može postati prvi korak prema poniznosti.