Financiranje poduzeća i usklađenost financijske strukture

Ovim radom predočava se široka problematika financiranja poslovanja i razvoja poduzeća u uvjetima razvijenog tržišta novca i kapitala. Poseban je naglasak na oblikovanju strukture kapitala, i to korištenjem brojnih instrumenata financiranja - vrijednosnih papira. Baš ti instrumenti financiranja omogućavaju fleksibilnost pri modeliranju strukture kapitala poduzeća. Samo financiranje opredijeljeno je kao dinamični proces pribavljanja, korištenja i vraćanja novčanih sredstava izvorima i kontinuiranog usklađivanja financijskih struktura gospodarskog subjekta. S tim u vezi razmatrana je i struktura pasive imovinske bilance u kojoj se formalizira najveći broj s izvorima financiranja. Razmatranje financijskih struktura afirmira osnovna pravila financiranja: dugoročne potrebe moraju se financirati iz kvalitetnih izvora, dok se kratkoročne potrebe mogu financirati i iz kratkoročnih izvora. Pri tome gospodarski subjekt mora odlučivati između načela sigurnosti i načela rentabilnosti. Tako su dani i tzv. pokazatelji kao svojevrsna granična područja između tipično poslovne kategorije likvidnosti (sposobnosti kontinuiranog odvijanja procesa reprodukcije u planiranom obujmu s planiranom dinamikom) i tipično financijske kategorije solventnosti (platne sposobnosti gospodarskog subjekta). Pri tom odlučivanju korisno bi bilo procjenjivati rizike transformacije pojedinih sredstava u kružnom tijeku reprodukcijskog procesa. Centralno mjesto u ovom radu zauzima struktura kapitala poduzeća, dakle struktura njegovog dugoročnog (i srednjoročnog) duga i kapitala s posebnim osvrtom na instrumente financiranja - vrijednosne papire. Odnosi u strukturi kapitala poduzeća globalno se prikazuju suprotstavljanjem tuđih i vlastitih izvora financiranja, prema kojima se obveze kapitaliziraju u pasivi imovinske bilance poduzeća. Međutim, brojnost mogućnosti modeliranja odnosa s izvorima sredstava koji se ne kapitaliziraju u pasivi imovine bilance čine ovu problematiku znatno složenijom. Stoga je ovdje klasična dilema financiranja financiranje iz vlastitih ili financiranje iz tuđih izvora razbijena na razmatranje dilema po pojednim karakteristikama odnosa s izvorima financiranja. Prezentiranje ove problematike na pro i contra (osnovi) trebalo bi zainteresirati čitatelje i za daljnja istraživanja u ovome području. Zbog toga se i govori o osnovnim dilemama pri financiranju poslovanja i razvoja gospodarskog subjekta. Ročna struktura izvora opredjeljuje financiranje poduzeća osnovnim odnosima u horizontalnoj financijskoj strukturi. Zbog toga se i postavlja zahtjev da kratkoročni dugovi poduzeća moraju biti maksimalno jednaki kratkoročnim potrebama poduzeća odnosno veličini kratkoročno vezanih sredstava. Financiranje iz različitih izvora uvjetuje i različite troškove financiranja. Općenito, ti troškovi mogu biti fiksni ili varijabilni. Stoga je i razmatrana dilema fiksni - varijabilni troškovi financiranja. Posebno mjesto pri analizi te dileme ima tzv. pravilo financijske poluge. To je interni moderator optimalizacije strukture kapitala poduzeća. U smislu toga pravila isplati se koristiti dug u financiranju poslovanja sve dok se takvim poslovanjem ostvaruje stopa rentabilnosti veća od ponderirane kamatne stope na dug poduzeća. Pri razmatranju troškova financiranja posebnu pažnju treba posvetiti i njihovom položaju u raspodjeli financijskog rezultata u odnosu na fiskus. Zbog toga su jedinični troškovi financiranja koji se izuzimaju iz osnovice oporezivanja manji nakon nego prije oporezivanja. U vezi s porezima i troškovima financiranja, kao i s prevladavanjem mogućih konflikata u raspodjeli financijskog rezultata, posebno se razmatra i problematika prikrivenog samofinanciranja odnosno mogućnost da se različitim metodama procijeni financijski rezultat. Na taj se način mogu osigurati slobodna novčana sredstva iz raspodjele tako podcijenjenog financijskog rezultata za samofinanciranje. Nastojeći da se zaokruži prikaz problematike financiranja i modeliranja kapitalne strukture poduzeća, razmatraju se i specifične metode financiranja: lizing i robni (prvenstveno dobavljački) krediti. Bez obzira koliko su se te metode financiranja koristile u praksi naših poduzeća, činjenica je da je njihovo razmatranje prvenstveno bilo vezano uz politiku plasmana proizvoda i usluga, a ne uz problematiku optimalizacije strukture kapitala poduzeća.