JEAN GERSON AND THE FORMATION OF THE DOCTRINE OF ST. JOSEPH: FROM THE PROTECTOR OF NAZARETH TO A MODEL OF CHURCH RENEWAL

Iako prisutan u tradiciji, lik svetog Josipa ostaje doktrinarno nedorečen sve do 15. stoljeća i zahvata Jeana Gersona. Cilj je ovoga rada istražiti Gersonovnauk o sv. Josipu kao sustavan projekt, polazeći od hipoteze da on koristi Josipov autoritet kao političko - teološki alat za obnovu Crkve. Gerson napušta prikaz Josipa kao pasivnog svjedoka i uvodi ga u središte ekleziologije kroz trostruki koncept očinstva (pater legalis, moralis, socialis) i doktrinu o savršenoj čistoći (purissimus). Time Josip postaje zemaljska slika božanskog autoriteta, a njegova zemaljska zaštita Svete obitelji teološki temelj za nebeski patronat nad cijelom Crkvom. Ova teološka konstrukcija doseže vrhunac tijekom Velikog zapadnog raskola, kada Gerson u spjevu Josephina zaziva Josipa kao „stup“ (columen) koji drži „umorne ruševine“ Crkve. Za Gersona, Josip je idealni Oeconomus (upravitelj) čija vlast nije apsolutističko vlasništvo, već ponizna skrb. Ta vizija izravno je podupirala koncilijarnu ideju Sabora u Konstanzi: Crkva, poput Svete obitelji, treba upravitelja koji teži jedinstvu, a ne dominaciji. Provodeći „liturgijsku diplomaciju“ kroz uvođenje Josipova blagdana, Gerson je težio postizanju „svetog sklada“ (concordia sacra) među zavađenim frakcijama. Gersonov doprinos leži u transformaciji nauka o sv. Josipu iz privatne pobožnosti u javnu ekleziološku doktrinu. On postavlja Josipa kao jamca jedinstva, nudeći njegov model služenja kao „političku medicinu“ za krizu papinstva. Time Gerson ne samo da utemeljuje moderni nauk o svetom Josipu, već ga trajno definira kao nebeski oslonac institucionalne i moralne obnove Crkve.