Čovječnost u digitalnom dobu

Svrha ove knjige jest pridonijeti oblikovanju odgovarajuće filozofske i teološke antropologije za suvremeno digitalno doba. Autor polazi od stajališta da je zadaća kritičke (javne) humanistike zaštita čovjeka te obrana čovječnosti i ljudskosti od razvojnih trendova, učenja i ideologija koje ih ugrožavaju. To poslanje i potencijal kritičke humanistike posebno su važni u sadašnjem tehnološkom dobu, u kojem je čovječnost čovjeka ugrožena dublje nego ikada prije – ne samo na praktičnoj, nego i na načelnoj i idejnoj razini, na samoj razini razumijevanja čovječnosti i smislenosti njezina tretiranja kao vrijednosti. Razvojem umjetne inteligencije, digitalizacije i kognitivne znanosti sve se snažnije dovodi u pitanje i humanističko razumijevanje čovjeka. To razumijevanje počiva na predodžbi o čovjeku kao biću kojemu su bitne utjelovljenost, živost i utjelovljena sloboda, koja mu omogućuje samoodređeno postojanje. To poimanje sve više potiskuje scientistički pogled na čovjeka, koji ga shvaća kao proizvod algoritama i podataka. U pogledu odnosa »čovjek–stroj« scientizam ima dvostruku usmjerenost: s jedne strane potiče razumijevanje čovjeka kao stroja, a s druge strane antropomorfizaciju strojeva – njihovo tumačenje kao da doista posjeduju određene (posebno) ljudske osobine i sposobnosti. Scientističku sliku čovjeka stoga je potrebno podvrgnuti kritičkom ispitivanju. Treba proučiti pretpostavke na kojima se ona temelji i pokušati ih pobiti, čime se (posredno) brani humanističko razumijevanje čovjeka. Humanistička slika čovjeka potvrđuje se i na pozitivnoj razini – istraživanjem nužnosti i značenja tijela za čovječnost i ljudski način postojanja. Autor se u knjizi koristi obama pristupima u obrani humanizma utjelovljenosti, koji se temelji na antropologiji utjelovljenosti (Thomas Fuchs). Čovjeka razumije kao utjelovljeno stvoreno biće koje je u svojoj biti relacijsko, uronjeno u svoj svijet, transcendentne naravi te otvoreno prema svijetu i transcendenciji. Čovjekova neraspoloživost bitna je za njegovu čovječnost. Neraspoloživost znači da čovjek, ukoliko postoji kao čovjek i kao takav je prepoznat, uvijek posjeduje određenu neovisnost, autonomiju, te nije potpuno na raspolaganju kao puko sredstvo. Ako poštujemo čovjeka i njegovo dostojanstvo, tada naš odnos prema njemu mora biti u skladu s tom neraspoloživošću – ona se u odnosu prema čovjeku mora uzeti u obzir i priznati mu se.